vjerovanje u gajb i njegov utjecaj na život

Mahir Abdullah: Mnogi se povode za zapadnim filozofima koji kažu da stav vjere u pogledu gajba dolazi nakon filozofije i naucnih dostignuca. Suprotno toj tvrdnji, islamski filozofi smatraju da se poimanju metafizickog daje prednost u odnosu na filozofiju jer se to zasniva na izvoru koji je daleko opširniji od izvora na kojima se zasniva ljudska spoznaja, a ti izvori su pet covjekovih cula koja su po svojoj prirodi ogranicena. Upravo zbog toga što su teme gajba izvan domašaja naših cula, to je otvorena tema o kojoj cemo i mi veceras razgovarati uz pomoc našeg poštovanog gosta dr. Jusufa Kardavija.
Doktore, dvadeseto stoljece su mnogi okarakterisali kao stoljece materijalizma. Prognoze za buducnost samo pojacavaju ubjedenje u ispravnost ove tvrdnje. Kako gledate na buducnost islama kao vjere koja se temelji na vjeri u gajb u vremenu materijalizma koji ne poznaje ništa osim ono što svojim culima osjeti?

Dr. Kardavi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zahvala pripada samo Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika, našeg predvodnika Muhameda, s.a.v.s., te na njegovu porodicu i ashabe!
Na prvom redu želim kazati da je pitanje vjerovanja u gajb osnovno, i nezaobilazno pitanje za svakog vjernika pojedinacno, te za svaki džemat i cijeli islamski ummet. Mnogo razgovaramo o problemima s kojima se susrecemo u životu, a veliki broj tih problema u vezi je s politikom i politickim strujanjima u našoj okolini, a bez osnova zapostavljamo pitanje imana koje je nezaobilazno u životu vjernika. Iman je osnova, duša našeg života i nijedan pojedinac niti narod ne može opstati ako nema imana, pogotovo ako je sljedbenik ideje koju je Allah, dž.š., objavio. Zbog toga ja dajem prednost ovim temama u odnosu na bilo koji drugi razgovor, ne samo zbog toga što se na ovoj spoznaji temelji uspjeh covjeka na buducem svijetu, te spoznaja o kazni ili nagradi, nego što ove teme uzrokuju ogroman utjecaj na život i ponašanje covjeka na ovom, pojavnom svijetu. Kada bi ummet ostao bez imana ostao bi bez iceg vrijednog. Jednostavno, ako imamo imana - vrijedimo, a ako nemamo imana nemamo nikakve vrijednosti. Dakle, vrijednost imana je neopisiva.

Kada je u pitanju vjerovanje u gajb, moramo znati da je suština imana vjerovanje u gajb. Iman se zasniva na vjerovanju u gajb i bez ovog segmenta on nema nikakvog znacaja.
Što se tice tvrdnje da je ovo stoljece materijalizma i da se naša filozofija ne uklapa u taj koncept, ja smatram da to nije ispravna konstatacija. Smatram da je u osamnaestom i devetnaestom stoljecu medu zapadnjacima preovladavala materijalisticka ideja i oni koji su pozivali u vjerovanje u gajb bili su pojedinci. Medutim, u dvadesetom stoljecu dolazi do naglih promjena. Tim promjenama su uveliko doprinijeli razvoj nauke i naucna oktrica. U ovom kontekstu prof. Abas Akad piše knjigu pod nazivom 'Vjerovanje intelektualaca dvadesetog stoljeca'. On u svojoj knjizi konstatuje da je vecina intelektualaca i naucnika dvadesetog stoljeca svoja istraživanja završila cvrstim ubjedenjem u postojanost Boga. Proucavanjem elektromagnetnih sila na kojima se zasniva sve što postoji, cijela materija i sve što je materijalno, proucavanje atoma i cestica od kojih se on sastoji mijenja ustaljeno mišljenje o materijalizmu kao svemu što postoji. Dakle, dvadeseto stoljece je period u kojem elektromagnetne sile, i elektricna energija postaju izvor energije, što dovodi do budenja svijesti o metafizici kao necemu što je realno, postojece. Zbog toga u ovom stoljecu vjerovanje u gajb zauzima mjesto kojem nije bilo ni blizu u proteklom periodu.

Mahir Abdullah: Spomenuli ste da je iman neophodan kako za pojedinca tako i za citav ummet. Upravo ovih dana se provlaci sumnja u opravdanost okretanja imanu, gajbu, odnosno drugom svijetu pod izgovorom da je to bježanje od stvarnosti u kojoj se nalazimo a koja nije nimalo na zavidnom nivou. Do koje mjere nam iman pomaže u promjeni situacije, u kojoj se nalazimo, nabolje?

Dr. Kardavi: Kada je u pitanju vjerovanje u gajb, ljude dijelimo na tri grupe. Prva grupa su materijalisti. Oni ne vjeruju u postojanje niceg osim onog što mogu osjetiti svojim culima. Oni postavljaju pitanje kako je moguce vjerovati u nešto što ne vidimo, niti ga možemo bilo kojim osjetilom osjetiti. Na toj ideji se razvio komunizam. Oni bilo koju religiju smatraju opijumom za mozak, dakle drogom koja opija zdrav razum. Prepoznatljivi su po tvrdnji da nije Bog stvorio covjeka, nego je covjek stvorio Boga. To znaci da je covjek svojom idejom stvorio filozofiju o postojanju Boga. Oni tvrde da Bog ne postoji i da sve pojave imaju materijalisticko objašnjenje potkrepljeno naucnim dokazima. Medutim, nauka se zasniva na osjetilima, na materijalnim dokazima, te zbog toga nije u stanju da dokaže postojanje gajba, odnosno nematerijalnog svijeta. Ako od nauke tražimo da dokaže tako nešto, onda je zadužujemo necim što ona nije u stanju da uradi.

Jedan islamski ucenjak je autor poznate izreke u kojoj konstatuje da nauka izucava kako se okrece tocak, ali da ostaje nepoznato ko pokrece tocak! Dakle, ova grupa se oslanja samo na svoja osjetila i oni su izraz dna ljudske svijesti. To je hajvanska deredža, jer životinje svoju spoznaju temelje iskljucivo na osjetilima. Covjekova priroda je da svoju spoznaju proširuje razvijajuci se. Dijete odrastanjem dolazi do novih spoznaja i tako pokazuje svoje insanske osobine. Medutim, osoba cija spoznaja stane kod granice osjetila - doseže dno koje se ne može dovesti u cvrstu vezu sa ljudskošcu.
Druga grupa ljudi je ona koja zauzima suprotan stav prvoj. Oni pretjeruju u naglašavanju gajba. Ne uzimaju u obzir kosmicke zakone niti zakonitosti koje je Allah, dž.š., uspostavio. Oni tvrde da svemir nema svoj poredak, zakone po kojima se sve odvija.. Za njih su sve pojave gajb. Ako se neko razboli, oni smatraju da je to utjecaj sihra, odnosno gajba i da se covjek mora s tim pomiriti. To je neprihvatljivo za zdrav razum. Kada je Muhammed, s.a.v.s., upitan o lijecenju i da li ono utjece na Allahovu odredbu, odgovorio je: 'Lijecenje je od kadera (Allahove odredbe)'. Zbog potpuno pogrešnog poimanja gajba mi potpuno odbacujemo ucenja oba tabora i smatramo ih zabludom.

Treca grupa su oni koji prave ravnotežu izmedu ova dva stava. To je ucenje koje zagovara islam. Vjerujemo u gajb, ali to vjerovanje ne negira nauku niti postojanje prirodnih zakona koje je Allah, dž.š., uspostavio. Svaki vjernik vjeruje u gajb, vjeruje da postoje bica, pojave koje su van domašaja ljudskih cula ali istovremeno je svjestan da postoje zakoni koji su nepromjenjivi i po kojima se odvijaju svi dogadaji. Uloga nauke je da istražuje zakone i uzroke i da rezultate tih istraživanja prihvatamo. Koristimo se naucnim dostignucima. Kada se razbolimo, svjesni smo da treba da tražimo lijek, da treba da se obratimo specijalisti koji ce nam pomoci u lijecenju. Dakle, ovo je ispravno poimanje gajba i njegove uloge u našem životu.

Mahir Abdullah: Koji je put do spoznaje gajba? Mnoge knjige koje su napisane na ovu temu uzimaju razum kao osnovno sredstvo kojim se dolazi do spoznaje o gajbu?

Dr. Kardavi: Koristeci se razumom dolazimo do dva osnovna zakljucka, a prvi je da postoji Allah, dž.š., koji je Stvoritelj svega što postoji. Pored razuma, do zakljucka o postojanju Gospodara svjetova dolazimo i putem prirodnog osjecaja s kojim se rada svako novorodence (fitrom). Logicki slijed dovodi nas do zakljucka o postojanju Allaha, dž.š. O ovome su prvi filozofi govorili. Beduin je upitan o postojanju Allaha, dž.š., pa je odgovorio: 'Mladunce ukazuje na postojanje roditelja. Tragovi ukazuju na postojanje prolaznika. Pa zar ovoliko nebo koje je sazdano na stubovima, i ovolika Zemlja na kojoj su tolike planine i mora ne dokazuju postojanje Stvoritelja?!' Dakle, logickim slijedom, uzrocno-posljedicnom vezom dolazimo do zakljucka o postojanju Allaha, dž.š. Tako dokazujemo postojanje Allah, dž.š., kada razgovaramo sa osobom koja nijece postojanje Allah, dž.š. Oni ne prihvataju vjerske argumente jer su nevjernici, zato je jedini nacin da s njima razgovaramo koristeci se racionalnim dokazima koje oni mogu razumjeti.

Drugi zakljucak do kojeg nas razum dovodi je postojanje poslanstva. Taj zakljucak je u uskoj vezi s prvim jer je nemoguce razumjeti postojanje poslanika bez Onoga koji je poslao poslanika. Vjerovanje u poslanstvo ne bi imalo svrhe ako prije njega ne bi bilo vjerovanje u postojanje Boga. Kako dolazimo do zakljucka o istinosti poslanstva? Svaki poslanik kojeg neko šalje ima dokaz da je on poslanik i da govor koji govori nije njegov nego govor Onoga ko ga šalje. Tako su i poslanici imali dokaze koji su potvrda da ono što oni pricaju nije njihovo, nego da je to objava Allaha, dž.š. Ti dokazi su upecatljivi i jasni za sve one koji sumnjaju u poslanstvo. To su mu'džize koje je Allah, dž.š., podario poslaniku kao dokaz istinitosti njegovog poslanstva. Svaki poslanik je imao odredene mu'džize koje su potvrdivale njegovo poslanstvo. O tome Kur'an govori na mnogo mjesta. Muhammed, s.a.v.s., je imao na stotine mu'džiza. Najveca od svih je Kur'an koji mu je objavljen i koji je izazov razumu i nauci i dan-danas. Imam El-Gazali je izrekao lijepu izreku koja se odnosi na Kur'an u kojoj kaže: 'Kada sam razum spozna istinitost objave prestane da radi i pretvori se u onoga koji slijedi ono što se objavljuje!' Dakle, kada se razum uvjeri u istinitost objave on je u potpunosti prihvati i slijedi jer je svjestan da je to uputa od njegovog Gospodara. Ovo je ispravna logika kojom se vjernik vodi do spoznaje o postojanju Allaha, dž.š., i istinitosti objave koju On objavljuje svojim poslanicima.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac konstatuje da svaka bolest ima svoj uzrok u svijetu gajba. Dakle, svaka bolest dolazi zbog utjecaja koji džina ili šejtana na covjeka. Kakav je Vaš komentar?

Dr. Kardavi: Kao što sam maloprije govorio, postoje tri vrste shvatanja, odnosno razmišljanja o ovoj temi i rekli smo da postoji grupa koja zaista pretjeruje u dokazivanju postojanja gajba i njegovog utjecaja na covjeka. Mi potvrdujemo postojanje duhovnih bica poput meleka, džina i šejtana. U Kur'anu postoji cijela sura koja se naziva Džin. Na mnogo mjesta se u Kur'anu spominje rijec džin, kao u kazivanju o Sulejmanu i Belkisi, te u suri koju svi poznajemo En-Nas. Dakle, mi potvrdujemo postojanje džina, ali prihvatiti tvrdnju da je svaki insan nastanjen džinima i da su oni uzrok bilo kojeg problema, odnosno covjekove bolesti je, zaista, pretjerivanje. Ovo mišljenje u vezi s odredenim sektama u srednjem vijeku koje nemaju veze sa islamom. Stav islama o ovom pitanju je jasan. Allah, dž.š., nije dao nijednu bolest a da za nju nije odredio lijek koji neko poznaje a drugi ne poznaju. Takoder, na nama je obaveza da razumijevamo razloge stanja u kojem se nalazimo i da upoznajemo zakonitosti po kojima se odvijaju svi procesi u kosmosu. Islam nas uci da je covjek gospodin kojem je pokoren cijeli kosmos, a ne da je on pokoren džinu ili necemu drugom. Kur'an nam ukazuje da su neki ljudi pokorili džine, a nigdje ne spominje da su džini pokorili ljude. Allah, dž.š., u kazivanju o Sulejmanu, a.s., kada je tražio od džina da mu donesu Belkisin prijesto iz Jemena, kaže: 'O dostojanstvenici, ko ce mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dodu da mi se pokore? Ja cu ga donijeti – rece Ifrit, jedan od džinova, prije nego iz sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan. A ja cu ti ga donijeti, rece onaj koji je ucio knjige, prije nego što okom trepneš...'

Ovaj koji je ucio iz knjige je covjek i, kao što vidimo iz teksta, on je sposobniji od džina i džini nisu bili u stanju da ga nadvladaju. Dakle, džini i šejtani nemaju vlast niti moc nad covjekom. Allah, dž.š., kaže: 'I kada bude sve riješeno, šejtan ce reci: 'Allah vam je pravo obecanje dao, a ja sam svoja obecanja iznevjerio: ali ja, nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali: zato ne korite mene, vec sami sebe, niti ja mogu vama pomoci, niti vi možete meni pomoci. Ja nemam ništa s tim što ste me prije Njemu ravnim smatrali.' Nevjernike sigurno ceka bolna patnja.' Iz ovog ajeta vidimo da šejtan priznaje da nije imao nikakve vlasti nad ljudima. Dakle, ljudi nisu podredeni džinima i šejtanima, nego sve što oni mogu raditi su vesvese (sugestije). Oni samo kroz sugestije pozivaju covjeka na zlo a on im se ne mora odazvati. Dakle, tvrdnje da je covjek pokoren džinu, odnosno da je covjek rob džinima su netacne. Allah, dž.š., nam na više mjesta u Kur'anu govori da je sve potcinio covjeku i ono što se nalazi na Zemlji i ono što se nalazi na nebesima. Covjek je osloboden bilo kakve vrste robovanja, osim Allahu, dž.š., Stvoritelju svega što postoji.

Mahir Abdullah: Da li su džini iz svijeta gajba?

Dr. Kardavi: Da oni pripadaju svijetu gajba kao što su meleki iz gajba, samo sa bitnom razlikom što su meleki Allahove sluge koji ne griješe. Oni su nepogrešivi i izvršavaju sve ono što im Gospodar njihov naredi. Džini su, u pogledu pogrešivosti, kao ljudi. Neki od njih su vjernici i pokoravaju se Allahovoj odredbi, a drugi su grešnici ili nevjernici. Allah, dž.š., kaže: 'I ima nas muslimana, a ima nas i zalutalih; oni koji islam prihvate pravi put su izabrali, a nevjernici ce u Džehennemu gorivo biti.' Dakle, ima ih razlicitih i onima koji su u zabludi voda je Iblis koji ce zajedno s njima u Džehennemu biti.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac postavlja pitanje u vezi s kljucevima tajni. Pita, kako pojašnjavate da Kur'an tvrdi da samo Allah, dž.š., zna šta je u matericama a danas je medicina u stanju utvrditi spol djeteta u toku trudnoce?

Dr. Kardavi: Allah, dž.š., kaže: 'U Njega su kljucevi svih tajni, samo ih On zna. I On jedini zna šta je na kopnu i šta je na moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti iceg svježeg niti iceg suhog, niceg što nije u jasnoj Knjizi.' Ovim ajetom Kur'an odgovara onima koji tvrde da poznaju gajb. To su vracari, sihirbazi, gatari koji su posebno bili aktivni prije dolaska islama i koji su tvrdili da poznaju buducnost. Sve što je u vezi s gajbom ne poznaje niko osim Allah, dž.š., i to nam jasno porucuje ovim kur'anskim ajetom. Muhammed, s.a.v.s., je u jednom hadisu nabrojao petero o cemu zna samo Allah, dž.š., a što je spomenuto u posljednjem ajetu sure Lukman u kojem se kaže: 'Samo Allah zna kada ce Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a covjek ne zna šta ce sutra zaraditi i ne zna covjek u kojoj ce zemlji umrijeti: Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obavješten.' Medu onim što je ovdje spomenuto je i da samo Allah zna šta se nalazi u maternicama. Tumacenja ovog ajeta da se to odnosi na spol djeteta nije ispravno. Tacno je da se ultrazvukom može utvrditi spol djeteta, ali ništa više od toga. Allahu je poznato sve što je u vezi s fetusom koji se nalazi u majcinoj utrobi. Da li ce on ostati do kraja trudnoce ili ce izici prije, da li ce biti vjernik ili ne, sretan ili nesretan, kada ce umrijeti, kakvim životom živjeti... Dakle, Allahu je poznato sve što je u vezi s plodom koji se nalazi u maternici a ne samo njegov spol. Ovo je ispravno tumacenje spomenutog ajeta.

Mahir Abdullah: Jedan naš gledalac postavlja pitanje o ajetu u kojem se kaže da je Allah, dž.š., sve životinje stvorio od vode. Može li se taj ajet dovesti u vezu sa Darvinovom teorijom?

Dr. Kardavi: Ovaj ajet je jedan od ajeta u Kur'anu koji potvrduju naucnu nadnaravnost Kur'ana. Ucenjaci tek u skorije vrijeme spoznaju da je voda osnov svakog živog stvorenja, dok o tome Kur'an govori prije cetrnaest vijekova, što potvrduje njegovu autenticnost.

Mahir Abdullah: Nekoliko gledalaca pita da li kaburski azab spada u ono u šta vjernik mora vjerovati da bi njegov iman bio ispravan?

Dr. Kardavi: Postoji jako veliki broj ajeta i hadisa koji govore o kaburskom azabu. U njega smo dužni vjerovati i o tome ne smije biti nikakve sumnje. Zagrobni život je uvod u stanje u kojem ce covjek biti nakon presude na Sudnjem danu. Neko ce u kaburu osjetiti blagodati a nekome ce boravak u kaburu biti iskušenje i uvod u kaznu koja ga ceka u Džehennemu. Allah, dž.š., kada govori o faraonovim pristašama kaže: '...a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni ce se ujutro i navecer u vatri pržiti, a kada nastupi Cas: Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!' Dakle, bit ce kažnjavani jutrom i veceri, a to se odnosi na dunjaluk, što znaci da se oni kažnjavaju još u kaburovima. Dakle, kaburski azab je istina za koju imamo veliki broj dokaza.

Mahir Abdullah: Pristigla su nam dva gotovo ista pitanja. Odnose se na nacin ucenja i objašnjavanja imana u školama pojedinih arapskih zemalja. Gledaoci konstatuju da je izucavanje imana u tim školama suhoparno i da se svelo na proceduralni dio koji samo treba realizovati i da spoznaja o imanu izucavanom na ovakav nacin ne daje rezultate koji su neophodni. Kako vi komentarišete ove primjedbe?

Dr. Kardavi: Veliki broj škola praktikuje rutinsko izucavanje akide. Smatraju, ako ucenici napamet nauce odredena pravila i nacin na koji ce braniti svoja ubjedenja da su uspjeli i da je to pravi nacin izucavanja ove oblasti. Nema pravog imana niti nacina njegovog izucavanja bez vidnog utjecaja imana na covjeka. Kada iman bude pokretacka energija covjeka, kada iman bude razlog našeg djelovanja onda cemo biti sigurni da posjedujemo ispravno poimanje imana. Pogledajte postupke ashaba. Oni su se u svojim postupcima vodili imanskom snagom, pa su uspjeli napraviti državu koja je bila država pravde, slobode, sigurnosti i blagostanja. Trebamo ih slijediti u nacinu shvatanja i izucavanja imana. Istinski iman utjece na covjeka, koriguje njegovo ponašanje, daje mu snagu koja mu ne dozvoljava da tapka u mjestu nego ga gura naprijed.

Nama treba iman koji ce proširiti covjekove vidike i uciniti ga sretnim na oba svijeta. To je onaj iman cija se slast spominje u hadisima poput ovog: 'Okusio je slast imana onaj ko je zadovoljan da mu gospodar bude Allah, islam vjera, a Muhammed, s.a.v.s., poslanik!' To je iman za koji jedan mudar covjek kaže: 'Zaista mi živimo u sreci. Kada bi vladari saznali za nju oteli bi je od nas oružjem!' Prava, istinska sreca nije u materijalnom blagostanju, hrani, pici, ženama, nego u istinskom imanu koje posjeduje samo pravi vjernik. Ovo nam najbolje pojašnjava primjer Ummu Kulsum, supruge Omera, r.a. koja je jednom prilikom izišla pred svoga muža dok je on bio zauzet nekim poslovima pa joj rece: 'Ražalostit cu te!', a ona mu odgovori: 'Ne! Ti mene ne možeš ražalostiti! Moja sreca je u mom imanu. Kada bi bila u mom imetku mogao bi ga uzeti, ali ona je u imanu koji je u mom srcu, a nad njim niko vlasti nema osim Allah, dž.š.' Dakle, ovo je prava sreca ciji izvor je u potpunom imanu. Potpuni iman ne može biti ako postoji ikakva sumnja vezana za njega. Samo iman, bez imalo sumnje, može davati vrhunske rezultate koji su naš cilj!